
kum: nisto strasno samo ...
pajdomanka: nazalost sam stopostot...
pajdomanka: pitaj me ovde raspoloz...
Gudrelas: Ljudi, gutao sam ekser...
Lecter: Ljudi moji jel ovo saj...
Marijana 09: Za Ss .
Sto se...
Aderall: Ako se ne snadjes za c...
Aderall: Iskreno iz mnogobrojni...
Aderall: 0,2 grama spida je zan...
...: Ma nema nigde bre, ne ...
pajdomanka: nazalost sam stopostot...
pajdomanka: pitaj me ovde raspoloz...
Gudrelas: Ljudi, gutao sam ekser...
Lecter: Ljudi moji jel ovo saj...
Marijana 09: Za Ss .
Sto se...
Aderall: Ako se ne snadjes za c...
Aderall: Iskreno iz mnogobrojni...
Aderall: 0,2 grama spida je zan...
...: Ma nema nigde bre, ne ...
| O Damiru |
| četvrtak, 28 april 2011 07:54 |
| Damir umire u svojoj tridesetdrugoj godini potpuno sam. Narkoman je od svoje šesnaeste. Lečen je hiljadu puta, izlečen je isto toliko… hiljadu puta se skidao, navodno uvek uspešno, i uvek počinjao iznova i iznova. Nema mu spasa. Bar tako kaže, i ja bar tako mislim… Deo jetre mu je odstranjen. Želudac mu je u potpunosti uništen. Sve na njemu otkazuje. Koža menja boju. Ima hepatitis, ima strašne bolove… Lice mu je skroz sasušeno, izborano i unakaženo nesvakidašnje velikim podočnjacima. Telo sve više počinje da bazdi na trulež, izgleda starije od mnogih staraca, izgleda kao sopstvena karikatura, izgleda kao sopstvena senka, ili na nešto što je još gore od svega toga… Damir ima još dosta toga, da ti ne pričam, ali nema, što je najgore, nema ljude oko sebe. Nema apsolutno nikoga. Mrak popločen mrakom. Ne kupa se. Ni ne planira da se kupa. Ne priča, jer ni nema šta da kaže… Prepušten je na milost i nemilost sebi. Prepušten je valu beznađa koje ga rastura… Svuda su ga vodili, dok su naravno mogli – od manastira do komuna, od najpoznatijih stručnjaka pa do nadrilekara – svi su obećavali brz i lak oporavak, svi su obećavali sve, dok, realno, niko od njih nije mogao ništa da uradi. Ili on, realno, nije mogao ništa od toga da prihvati, đavo će ga znati… Uglavnom, on se spašava tako što se lagano predaje, on se bori tako što se ne bori uopšte, on se bori tako što odustaje od svake borbe… Stariji je od mene desetak godina. Ne više. U daljem smo srodstvu, ali ništa bitno. Nije me primećivao sve do nedavno, do pre par godina, samo bi prošao pored mene i okrenuo glavu na drugu stranu, ali to je najmanje važno… Oduvek je bio privlačan devojkama, i to isključivo mlađim od sebe, nikako svojoj generaciji. Oduvek je bio najglasniji u društvu, uvek doteran, markantan, pun love. Uvek je imao neki svoj fazon, iako na njemu, naravno, nije bilo ništa njegovo. Međutim, sada, otkako su mu se sva vrata zatvorila, otkako su mu svi finansijski izvori presušili (porodični sponzori bankrotirali ili poumirali), otkako je sa solidnih devedeset spao na mizernih pedeset kilograma, odjednom je počeo da dolazi kod mene, da me posećuje… Živimo, naime, u istom selu, samo nas dve ulice razdvajaju… Obojica smo deca iz grada koja su silom prilika morala da napuste isti taj grad. Obojica smo tražili neki svoj duhovni mir, neko svoje utočište. On zato što je bežao od drugih a ja zato što sam tražio sebe… Ne znam, samo se pojavi odnekud na vrata, bane kao provalnik, javi se bez pozdrava, pruži mi ruku kao da mi pruža mrtvog pacova, uđe i to je to… Isuviše je tih, preosetljiv, glas mu je slabašan, gotovo nečujan, toliko je ponižen da ne možeš ni da ga uvrediš. Malo me se stidi, više me se plaši. Za tili čas se pretvori u dete, u dete koje je u fazi puberteta, dok se ja, odjednom, od nekoga ko je do nedavno pokorno sa strahopoštovanjem postavljao pitanja pretvorim u odraslog čoveka koji samouvereno daje odgovore… Razgovaramo ponekad. Pričamo o svemu. Niti on meni može nešto posebno da pomogne, niti ja njemu, ali se poprilično dobro razumemo. Da. I to najverovatnije zato što se ni ne trudimo da razumemo jedan drugoga. Obojici kao da je svejedno. Mene ne zanima šta drugi misle, šta će reći, njega ne zanima uopšte da misli, niti realno može… Isto kao što je on navikao da sluša moju priču o sreći, isto tako sam ja navikao da slušam njegovu priču o nesreći. Isto kao što on ravnodušno doživljava moj život, bez emocija, tako bih ja, verovatno, doživeo i njegovu smrt. Mada, sumnjam… Trudi se da mi smeta što manje, i uspeva mu, dok se ja trudim da mu pomognem što više, ne znam da li mi uspeva. Niti on očekuje nešto posebno od mene, niti ima prava, niti ja očekujem nešto naročito od njega, niti mogu… Nije najstrašnije što nema šta da jede, najstrašnije je što više ni ne može da jede. Nema ko da ga opera, nema ko da mu pomogne, nema bukvalno nikoga… Živi sam samcijat u toj kući, nasamo sa neokrečenim zidovima i paučinom, u toj pustari koja je do pre par godina bila jedna od najživljih kuća u selu, dok je sada leglo demona – tipična narkomanska jazbina, skladište promašaja, deponija ljudskih ostataka… Spuštene roletne, sve zatamljeno, kuća samo što se ne sruši, ograda srušena odavno, svuda korov, svuda pseća govna i razbacane stvari po dvorištu, tačnije otpad, miris ustajalosti, miris očaja. Nigde nikoga – ni u kući, ni oko kuće a iskreno ni u selu. Sve napušteno, sve prepušteno valu vremena na završnu obradu… To selo je nekada predstavljalo život, rađanje, radost, kao i ljudi koji su živeli u njemu, dok danas, predstavlja samo smrt. Tek poneki starac zaškripi ulicom, podseti na poslednje trzaje čovečanstva, ili malobrojna rodbina koja dolazi, jednom u pet godina, da poseti iste te starce, i to je to… |













komentari
Svaka cast coveku koji je ovo napisao,nasao je prave reci i sve je tako dobro opisano...