D.D: Jedno pitanje samo, za...
pirana-kv: Diareja.....nema to ve...
pirana-kv: druze imas cajeva prir...
pirana-kv: obrati se privatnom do...
extrem: Ja sam cist 8 godina....
maks: koliko se ekstazi zadr...
pirana-kv: evo me druze stari nis...
pirana-kv: odes kod tvog doktora ...
nn: Zanima me da li diarej...
| Heroin nije šala |
| nedelja, 11 januar 2009 12:39 |
|
Voleo bih i ja da pomognem. Moja životna priča je teška, ali je korisna. Dokazuje da je moguće izlečiti se od bolesti zavisnosti. Teško, ali moguće. Ja sam imao 17 godina kada sam prvi put probao DROGU, bilo je to davne 1991. godine. Uzeo sam marihuanu i u početku nisam bio oduševljen, niti imao neko mišljenje o tome, mada sam živeo u Švajcarskoj i gledao po ulicama narkomane i to teške slučajeve. Gadio sam se na njih ne sluteći ni sam da ću postati narkoman. Nikada heroin ne treba shvatiti kao šalu. Kada sam povukao prvu liniju 1994. nisam ni znao da sam se zakopao u jamu. Nakon 6 meseci sam i iglu probao i tad je počeo pakao. Shvatio sam da ne mogu da živim bez heroina. Imao sam novac i uzimao non stop i po 4 grama dnevno.Ee, jednog dana je nestalo novca. Tada sam počeo stvari da prodajem: kola, satove,brusilice i svašta još. Počeli su problemi sa roditeljima, sa drugovima, haos nevidjen. Svi su znali da sam narkoman, ali je nisam priznavao nikome. Dan po dan je prolazio, ja sam počeo da ludim. Para se nema, prodao sam sve, upropastio porodicu, bankrotirali svi. Opšti haos. Svi su vršili pritisak na mene da sam narkoman, a ja sam čak i psihologa ubedio da nisam. Sve je to trajalo do aprila 1997. godine kada sam odlučio da priznam roditeljima i zatražim pomoć. Naišao sam na razumevanje i podršku, ali to nije bilo dovoljno za moje lečenje jer moji roditelj nisu ništa znali o heroinu(mislim da su roditelji previše emotivni da pomognu, žele sve prebrzo, a to ne ide. Zato samo dobar psiholog može da pomogne kao što je i meni pomogao). Jedan brojih mladih osoba dolazi u kontakt sa drogama upravo zbog porodičnih problema, kakav sam i ja imao. Život bez roditelja, prepušten samom sebi, malo sam i sklon tim stvarima. Poveli su me na lečenje u Švajcarsku. POČEO SAM SA METADONSKOM TERAPIJOM. Nisam bio zadovoljan ja sam hteo da se izlečim, a ne da se i dalje DROGIRAM (Metadon je sintetički heroin). Doživeo sam prvi neuspeh u lečenju, počeo sam ponova sa heroinom. Počela je prva svađa sa roditeljima, nerazumevanje i ponovo pakao. Skidao sam se na suvo- drhtao, kukao,valjao se po sobi, a pomoći nema. Dani su prolazili, svađa, haos, opet na suvo skidanje. 15 puta sam se skidao na suvo u toj godini i ništa. Decembra 1997. sam rešio da pobegnem za Srbiju. I pobegao sam i odlučio da dignem ruke od svog života. Ali sam sanjao san da budem čist, da volim, da jedem, da pijem, izlazim, uživam u životu. 9. januara otac je stigao zamnom,tu smo se posvađali i ja sam pobegao od kuće. Nakon tri dana sam se vratio Otac je bio u dvorištu, pomislio sam –Evo, svađe opet,-mada nisam želeo da se svađam.Ušao sam u dvorište, on mi nije ništa kazao. Stao sam pred njega i rekao: -Ne mogu na ovaj način da se lečim- On kaže: -Budi u osam sati kući, dolazi čovek koji je psiholog i zna sve o narkomaniji. Došao sam u pola devet mada su mislili da neću doci. MOJA ŽELJA JE BILA JAČA OD SVEGA NA SVETU DA SE IZVUČEM I ZNAO SAM DA MOGU. Prihvatio sm dogovor da prestanem 29.01.1998 sa uzimanjem heroina i da 21.02.1998 letim za Moskvu kod Dr Zobina. Primio sam blokadu 26.02.1998 god (možda je neko skeptičan na lečenje u Moskvi, ali verujte mi doktor lepo kaže: -Ako želiš da se izlečiš možeš, ako ne, ti uzmi 5 trodona i blokadu razbi.- Znači sve ti iskreno objasni, pa ti ako si lud ponovo uzimaj. A došao si da se izlečiš.to košta oko 5.000 dolara. I nemojte misliti primio sam i sad nema problema. Moraš se boriti i dalje sa tim, ali sa dosta blažom krizom. Skidanje je malo teže, ali znate da je poslednje i nije teško. 21 dan sam morao da budem “suv” da bi blokda uspela) 28.02.1998 sam bio kod kuće, bez heroina, sretan bez krize. Nastavio sam život dalje. Nimalo lak. Bio sam to što jesam, sada treba biti normalan sa ljudima, ali pitanje šta pričati sa njima. Diskriminacija na svakom koraku, niko ne veruje da se više ne drogiram. Vreme je prolazilo, bio sam bez igde ičega, ali srećan. Nema igle, nema jurnjave, nema HEROINA. Bilo mi je lepo sve dok nisam saznao 1999. da imam Hepatitis C. Doživeo sam pad i to veliki, ali šta je tu je idemo dalje. Veliki je to šok bio za mene, ali ipak prihvato sam to kao neki grip, mada nisam ništa znao o toj opakoj bolesti. Odlazim kod specijaliste u mali grad u Švajcarskoj. Analizu su radili, ustanovili genotip i krenuo sam sa terapijom koja je trajala 6 meseci. Opet pakao, bolovi, tablete, inekcije izdržao sam to. Nakon terapije sam imao nadu da će biti uspešno mada nije bilo iključeno da će ostati u meni taj virus. Ali evo posle, 8 godina nemam Hepatitis C i za 25 dana biće punih deset godina bez HEROINA. NE BIH GA UZEO VIŠE NIKADA U ŽIVOTU. SVE SE MOŽE POBEDITI, PA I HEROIN I BOLEST. VERUJTE MI JA NISAM ČOVEK KOJI PIŠE OVO KAO GUBITNIK, VEĆ POBEDNIK. NIJE MALA STVAR BITI ČIST 10 GODINA, ŽIVETI NORMALNO, IMATI PORODICU, USPEŠAN POSAO. NEMOJTE UNIŠTAVATI SVOJ ŽIVOT! UNIŠTITE HEROIN, VI KOJI STE UPALI U NJEGOVE KANDŽE. MOŽETE TO. SAMO HRABRO. MUKA JE VELIKA, ALI SLATKA ZA VAŠE SNOVE,. DA ŽIVITE LEPO, SKROMNO, A NE U PAKLU LAŽNOM BEZ IGDE IKOGA. NAJVEĆI PRIJATELJI SU VAM RODITELJI. POTRAŽITE POMOĆ OD NJIH I DOBAR PSIHOLOG VAM MOŽE POMOĆI PUNO. NEMOJTE BEŽATI OD TOGA DA STE ZAVISNIK. RECITE, PRIČAJTE DA BI VAM POMOGLI! Žarko iz Valjeva |












komentari
moja cerka ima isti problem...imala je priliku da ide u Rusiju doktoru Zobinu, odbila je. volela bih da joj objasnis da je to dobro resenje
narkomanija je bolest u koju niko nije usao zato sto je znao sto ga ceka
pogresio i treba mu pomoci da se vrati na put zdravih ljudi koji su od krvi i mesa sa svim svojim manama i vrlinama
dobro je procitati u svojim mukama i sta su sve cinili
ali mislim da bi administrator trebao da brise svako izivljavanje i nekonstruktivne price
ljudi koji kao bivsi salju poruke da treba da uzivvaju po lepom belom svetu na racun uspesne brace
mnogo lepse bi i potrebnije bilo da je on uspeo da se izleci i da radi i zaradjuje za svoj zivot
jer sta ce kad umre otac ili neko bliznji koji lebdi nad njim i seta ga u strahu da opet ne docepa se droge
lepo je putovati a ja i bivsi imamo priblizno isto godina i ja imam jos zelja da posetim mnogo mesta na planeti zemlji ali moram da zaradim svaki euro
i kad putujem zelim da povedem decu da vide nesto lepo
ima na svetu muzeja crkvi sinagoga katedrala mostova i mislim da je ovo lepsa poruka nego
prica o gej klubovima
ima na svetu pametnih ljudi koji se bave tehnikom sportom umjetnoscu itd i koji svoja seksualna ubedjenja za mene pozitivna ili negativna cuvaju u svojoj kuci
i ne vidim nesto mnogo pametno hvaliti se velikim prijateljstvima sa pederima shizofrenicarima pedofilima i ostalim bolesnim ljudima
lepo je sto bivsi priznaje da mrzi crkvu i drzavu u kojo zivi ali sto ne ode u sarajevo ili zagreb kao mnogo ljudi koji nisu volili hrvatsku ili bih i otisli u beograd
ima svako pravo na svoj zivot kako zeli da ga zivi ali imam i ja pravo da kazem da je da je bolje biti izlecen nego bolestan
da je bolje nikad ne probati drogu nego biti sretan kad se izlecis
i sretniji je svako ko nema iskustva sa opijatima
ja svoje dete volim ali da li bi bio sretniji da je na fakultetu ili na lecenju ne treba biti mnogo pametan da se odgovori
da li je bolje da zna kako se pravi auto ili kako se usmrkava spid
mislim da treba svakom ko se leci ili se izlecio na bilo koji nacin pruziti ruku i pomoci da nadje posao da bude prihvacen i da zivi sa svim posledicama koje ima ali da zivi i stvara nesto lepo a ne da sipa oko sebe gnjev i mrznju koju normalan covek nikad nece shvatiti
kad covek ima iza sebe nekoliko decenija shvati da ima ljudi koji jednostavno nisu se nasli u ovom zivotu i najbolje je pustiti ih da zive svoj zivot vecinom kratak ali ih spreciti da truju decu ioko sebe
Ovo je realan svet i u njemu vladaju realni zakoni. Jedan od njih je zakon gravitacije. Ako se popneš na terasu koja je 4 metra udaljena od zemlje i skočiš dok te komšije zapanjeno gledaju, (recimo) razbićeš glavu. Možeš posle toga ceo život da:
1. kriviš Boga što mu je zakon gravitacije loš
2. pljuješ po Srbiji što su građevinski zakoni loši pa se terase suviše visoko prave
3. mrziš Gradsko Zelenilo što trava nije bila veća ispod terase
Istina je samo jedna: ispao si budala što si skočio i moraš da istrpiš posledice svoga pada. Naravno, možeš i suprotno - da ponavljaš uporno: nije mi ništa, nije mi ništa, super se osećam... ali na glavi ti je rupa koja krvari i koja se može inficirati. Što se pre "poniziš" pred činjenicom da si loše i da ti je potrebna pomoć manje ćeš štete sebi naneti.
Opet, možeš i da se ljutiš na prisutne što ti ne aplaudiraju. Pa ne skače se svaki dan sa terase od 6 metara!!! Možeš u ljutini da promeniš zgradu (i komšije) ali time ništa nisi promenio. Idi, ako misliš da će ti biti lakše. Teško ti je da te drugi posmatraju svojim očima. IDI! Ali ćeš opet naći problem jer svugde ima ljudi koji će se truditi da ti pomognu, kojima će biti žao tvoga stradanja. Ali NE! Pa ti nisi bolestan! Ne treba tebi ni pomoć ni sažaljenje. Ti samo želiš da te ljudi prihvate kao zdravog...... ali zdrav nisi, i to uporno potvrđuješ.
p.s. daj neku muziku da nas malo digne, samo nemoj Toseta! Izvinte makedonke devojke