Blog

Mom Tihom Suzavisniku, koji je izdržao, pa otišao Tamo... (1954-2011) "Kad bi se moglo otputovati, kad bi se moglo sjesti na konja i otići zauvijek, ili neku staru lađu prevariti da nas odvede iz grada, prijatelj bi ostavio prijatelja, mati bi ostavila djecu. Kuće bi se raspukle od suza onih koji ostaju, planine bi zazelenile od pjesme onih koji odlaze. Pa ne znam s kime bih htjela iščekati zoru sa onima koji plaču, ili sa onima što pjevaju. Jer oni koji plaču polako će se utješiti, a oni koji pjevaju umoriće se od pjesme. Ja nikad ne bih otputovala ni na konju ni na lađi jer su mi ionako već daleko svi koje htjedoh zadržati blizu. Jer nemam od koga da bježim. I zato jer se plašim povratka. Ali, kad bi se moglo otići zauvijek, i zaista otići s pjesmom, mislim da bih se rastajala dugo od mjesta na kojim sam plakala. I nikad ne bih zaboravila one koji su zbog mene bar jednom bili malo radosni i praštali mi nasmiješeni". Vesna Parun
pogledaj komentare... >>

OMOGUĆAVAJUĆA PONAŠANJA Omogućavajuća ponašanja utiču na (1) nastavljanje upotrebe droga i (2) pomaganje zavisniku da izbjegne posljedice svog negativnog ponašanja. TIPOVI OSOBA KOJE OMOGUĆAVAJU (1) Osobe koje preuzimaju ulogu spasioca, pokušavajući da pomognu svojim bližnjima tako što im obezbjeđuju drogu, plaćaju dugove i ignorišu verbalno i fizičko nasilje, jer to „govori droga“. Onaj koji omogućava sprečava da zavisnik doživi očekivane posljedice zloupotrebe droga i na taj način se nastavlja proces zloupotrebe droga. (2) Neke osobe koje imaju omogućavajuće ponašanje ne pokušavaju da promijene zavisnika, niti da ga spase. Umjesto toga oni preuzimaju ulogu tihog paćenika. Oni ne ukazuju na negativno ponašanje – nego se ponašaju kao da se ništa ne dešava. Oni uopšte ne spominju probleme koji nastaju kao rezultat zloupotrebe droga i alkohola. Umjesto toga, oni pate. Oni ignorišu vrijeđanja, gubitak prijatelja, finansijske probleme, neodgovornost i nepouzdanost zavisnika. Tihi paćenici svojim ponašanjem pomažu zavisniku da izbjegne prirodne negativne posljedice svog ponašanja. (3) Treći tip osoba koje praktikuju omogućavajuće ponašanje prihvataju zavisnikovo ponašanje. Oni ne djeluju ni kao spasioci, niti kao tihi paćenici. Ove osobe se ponašaju kao da nisu pogođene zavisnikovim ponašanjem. Oni mogu negodovati, ali rade vrlo malo kako bi promijenili situaciju. Oni se prilagođavaju situaciji. Oni izgledaju kao da se nalaze u srećnoj zajednici i, kao rezultat toga, zavisnici dobijaju ideju da je zloupotreba droga prihvatljiva za njihovog partnera/ roditelja, jer mu se ne ukazuje na to. Važno je naglasiti da omogućavajuća ponašanja ne uzrokuju zavisnost i osobe koje praktikuju omogućavajuća ponašanja nisu odgovorne za promjenu zavisnika. Njihovo ponašanje je samo mali šraf u velikom točku zavisnosti. Međutim, stres zbog praktikovanja omogućavajućeg ponašanja može imati negativne posljedice na psihološko funkcionisanje i može dovesti do nekih simptoma i poremećaja kod osoba koje praktikuju ovo ponašanje. Osim toga, prestanak omogućavajućeg ponašanja će potpuno promijeniti dinamiku životnog prostora zavisnika i imaće potencijalno pozitivan efekat na njega. SUZAVISNOST Koncept suzavisništva podrazumijeva ideju da život sa zavisnikom dovodi do stvaranja određenih predvidljivih ponašanja, osjećanja i razmišljanja koja su sastavni dio odnosa sa zavisnom osobom. Suzavisništvo ukazuje da i članovi porodice treba da prođu kroz oporavak. Problemi povezani sa suzavisništvom mogu pogoditi osobu dugo nakon što je veza sa zavisnikom prekinuta. SUZAVISNIČKE KARAKTERISTIKE Samopouzdanje. Suzavisnikovo samopouzdanje je vezano uz zavisnikov uspjeh ili neuspjeh da održi apstinenciju. Suzavisnici smatraju da je neuspjeh zavisnika, zapravo njihov neuspjeh. Ovo, često dugotrajno, samo-okrivljavanje dovodi do niskog samopouzdanja. Kontrola. Suzavisnici vjeruju da oni mogu ili treba da kontrolišu ponašanje zavisnika. Oni ne razumiju u potpunosti prirodu zavisnosti i vjeruju da je snaga volje dovoljna da se problem riješi. Oni lako usvajaju slogane kao što je „samo reci ne!“ i okrivljuju sebe kada zavisnik napravi recidiv. Odgovornost. Suzavisnici se osjećaju pretjerano odgovorni za zadovoljavanje potreba drugih i oni ih zadovoljavaju na vlastitu štetu. Oni mogu vjerovati da su uzrokovali ili da treba da rješavaju problem. S obzirom na to da se suzavisnici boje da će biti napušteni, oni će učiniti sve što je moguće da riješe problem. Oni osjećaju dosadu, prazninu i bezvrijednost kada nemaju probleme da rješavaju ili ljude kojima mogu pomagati. Postepeno oni gube sposobnost da razdvoje vlastite potrebe od potreba drugih. Granice. Poremećaj granica je čest kod suzavisnika. Javljaju se promjene uloga i uloge su nejasne, kao kad dijete alkoholičara preuzme roditeljske obaveze ili kad član porodice preuzme ulogu kvazi-supružnika. Poricanje. Zavisnost je bolest poricanja. Zavisnici misle da mogu prestati kad god to žele i tako poriču ozbiljnost problema. Suzavisnici, takođe, koriste poricanje vjerujući da (a) je problem zaista previše ozbiljan, ili (b) je to prolazna faza koja će završiti, ili (c) bi se zaštitili od teških emocija, kao što su ljutnja, stid, neprijatnost i kajanje. Obično, oni nisu svjesni poricanja. Depresija. Ustezanje od emocija neizbježno dovodi do tuge i depresije. Suzavisnici naizmjenično doživljavaju nadu i beznađe koje se boje iskazati. S obzirom na to da su fokusirani na zadovoljavanje tuđih potreba, umjesto da se posvete svojim vlastitim, suzavisnici vjeruju da nikad ne urade dovoljno i osjećaju krivicu zbog osjećaja da nisu dorasli zadatku. Depresija je ljutnja okrenuta prema unutra – oni ne mogu osjećati ljutnju prema zavisniku, jer bi to dovelo do niza negativnih emocija. Emocionalno ustezanje. Suzavisnici potiskuju negativne emocije, strahujući da bi nastao haos i da bi izgubili odnos koji im je značajan. Postaju emocionalno tupi. Vanjski fokus. Suzavisnici usmjeravaju svoju pažnju na druge ljude, umjesto na sebe. Oni su skloni ulasku u odnose sa zavisnim osobama ili sa osobama koje su sebične i bezobzirne. Oni su skloni da ostaju u takvim vezama mnogo duže od drugih ljudi i kada je takva lojalnost nezaslužena. Ova ekstremna lojalnost je temeljna karakteristika suzavisništva. Oni žrtvuju vlastiti identitet da bi ugodili drugim ljudima. Očuvanje imidža. Suzavisnici se jako brinu o tome šta će drugi misliti i poduzimaju ekstremne stvari da bi dobili odobravanje. Osjećaju strašnu krivicu kad treba da kažu ne. Krutost i prinuda. Suzavisnici se teško navikavaju na promjenu, oni zaglave u odnosima, vrlo su ozbiljni i teško im je da se zabave. Oni praktikuju prinudna ponašanja, kao što su pušenje, uređivanje, radna etika, te su stalno nečim okupirani što im pomaže da blokiraju osjećanja. Ponovljeno fizičko ili seksualno zlostavljanje. Možda se zlostavljanje desilo u djetinjstvu i može se pojaviti u trenutnom odnosu. Ponekad se zlostavljač toga ne sjeća, jer se to desilo kada nije bio u svjesnom stanju. Ponekad je zlostavljač bio svjestan. Suzavisnici umanjuju veličinu nasilja u svom životu ili ga poriču. Suzavisnički odnos ih sprečava da vide situaciju na realan način. Zlostavljana osoba se stidi reći drugim članovima porodice šta se dešava, jer je to izdaja i rezultira ogromnim osjećajem krivice. Način komunikacije u zavisničkim porodicama – ne vjeruj – ne dozvoljava zlostavljanoj osobi da vjeruje drugima o onome što se zaista dešava kod kuće. Zdravstveni problemi povezani sa stresom. Ljudski organizam nije potpuno otporan na život u uslovima hroničnog stresa, a da se ne slomi. Suzavisnici su skloni poremećajima koji su u vezi sa hroničnim stresom: glavobolje, čirevi, gastritis, seksualne disfunkcije, povišen pritisak itd. Kada se uzmu u obzir navedene karakteristike nije iznenađujuće da i suzavisnici zloupotrebljavaju neke supstance (alkohol, antidepresivi isl.) ULOGE SUZAVISNIKA Suzavisnici usvajaju određene uloge u svom odnosu sa zavisnicima. Ravnodušan. Neki suzavisnici su jednostavno prestali da brinu. Toliko su demoralisani da ravnodušnost vlada njihovim životima. Ravnodušnost donosi određeni smiraj, ali je smiraj praćen depresijom. Željan odobravanja. Suzavisnici procjenjuju vlastitu vrijednost na osnovu odobravanja drugih. S obzirom na to da je njihovo samopouzdanje nisko, potrebno im je odobravanje drugih, jer se na taj način emocionalno hrane. Brižan. Ovo je vjerovatno najčešća uloga koju suzavisnici preuzimaju. Brinući se o zavisniku oni svoje potrebe stavljaju u drugi plan. Oni praktikuju omogućavajuća ponašanja tako što preuzimaju zavisnikove odgovornosti, lažu za njih, obavljaju njihove poslove, te na taj način umanjuju šansu da se desi nešto loše. To im odvlači pažnju od partnera koji nije u stanju da funkcioniše. Oni se obično bave zanimanjima za koja je karakteristična briga za druge: medicinske sestre, terapeuti itd. Urotnik. Neki suzavisnici uporno potkopavaju zavisnikove napore da ostvare i održe apstinenciju. Oni omogućavaju, koriste poricanje do krajnosti i održavaju vlastiti identitet tako što imaju zavisnika kao člana porodice. Oni nastoje sakriti problem tako što sakrivaju osjećanja, ne primaju goste i tako što smišljaju opravdanja za zavisnika. Kontrolor. Ovi suzavisnici se koriste manipulacijom kako bi kontrolirali dešavanja i živote drugih ljudi. Oni se uče manipulaciji kako bi se nosili sa nekontrolisanim ponašanjem zavisnika, ali se i u drugim odnosima počinju služiti manipulacijom. Mučenik. Do samodestruktivnih karakteristika može doći zbog svakodnevnog življenja sa zavisnikom. Suzavisnik mučenik uživa zato što podnosi toliku patnju. On misli da nema izbora, jer promjena njegovog ponašanja može dovesti do odbacivanja. Ne samo što oni ostaju u ovakvim lošim odnosima, nego nastoje da unište dobre odnose. Progonilac. Za razliku od mučenika, progonilac iskazuje bijes i ogorčenost koju mučenik nije u stanju da iskaže. Oni okrivljuju sve druge za vlastite probleme i za vlastito nezadovoljstvo. Oni iskazuju svoju ljutnju i krivicu, prebacujući odgovornost na druge zbog vlastitog doživljaja. Korisnik droga. S obzirom na to da suzavisnici imaju navedene karakteristike, nije iznenađujuće da i oni sami zloupotrebljavaju neke supstance. Suzavisnici obično nisu svjesni navedenih karakteristika i ponašanja. Oni su se navikli da se ponašaju na određeni način živeći s zavisnikom. Izvor: Counseling Alcohol and Drug Dependent Client - A Practical Approach, Robert J. Craig Preuzeto na sajta forum.narkomanija.ba
pogledaj komentare... >>

 

"Jednom je ćale pokušao da mi objasni šta je mašta. Sjedjeli smo u čamcu, nasred Dunava; u onim starim, krutim kišnim kabanicama, riba nije htjela ni da pipne, i ja sam, dosađujući se, postavljao milion najgorih mogućih pitanja. Bilo mi je sedam-osam godina i mogao je da mi odgovora i sasvim jednostavno, ali za mog starog se stvarno može reći svašta, samo ne i da je bio jednostavan... Neke njegove primjere shvatio sam tek po stare dane, neke nisam još i izgleda da i neću, ali priču o jednom naročitom ćupu zapamtio sam zauvijek. Ili sam je se možda tek sada sjetio? Nema veze...Ćale mi je, uglavnom, ispričao da na svijetu postoje samo istina i laž. Stvarnost i snovi još bolje. Istina je stvarnost i tu nema šta da se priča, a laž su snovi... Tu mi, vjerovatno, ništa nije bilo jasno, jer se sjećam da mi je objašnjavao da su snovi samo male laži, a ne nešto drugo. Male leteće, najljepše laži. Snovi su anđeli laži... Oni koji odaberu samo istinu ili samo snove, znaju da od toga sreće nema. Dvije osnovne životne kemikalije zato se uvijek miješaju, ali to je već crna magija i kap jednog u drugom često je premalo, a dvije kapi često su previše. Malo ko nalazi mjeru, ali svi pokušavaju i to je najvažnije. A posebni, čarobni i nevidljivi ćup u kom se mućkaju istine i laži, stvarnost i snovi, naziva se ponekad i Mašta. U tom ćupu je štos................ Kad ono prestaje djetinjstvo? Kada ti neko prvi put na ulici kaže "Vi"? Kada zaplešeš na maturskom balu, kada položiš vozački, kada kupiš prvi kondom u apoteci? Ne zna se tačno... Ja mislim da prestane; kada ostaneš bez ćupa. Kada dozvoliš da ti ga uzmu, ili ga, ne znajući da ga koristiš, sam razbiješ....."

 

pogledaj komentare... >>

Kažu da postoje raj i pakao, anđeo i đavo, dobro i zlo. Droga je đavo s kojim ulazimo u pakao. Droga me je ubacila u njen košmar koji noću sanjam, a danju živim. Tada moja duša traži mir, lutam i živim bez snage, bez ljubavi. Kad ostanem sam ispred ogledala ne znam šta sam ja... i zatvorim oči. Pogledam u svoje srce da tu slučajno nešto nije ostalo i, naravno, ne nađem ništa. U tim poslovima đavola dođe i moj anđeo čuvar samo da me pita zašto sam tužan. Samo da vidim da on postoji, da je uz mene. Osjećam se slab i nemoćan jer je đavo završio svoj posao, ali svi moji anđeli me salijeću, jedan po jedan, da bih vidio gdje sam, gdje mi je mjesto i gdje treba da budem... Onda počinje život!
pogledaj komentare... >>

Zavisnost se može smatrati bolešću u užem smislu te riječi tek po nastupu narkomanske faze zavisnosti, odnosno kada se kod zavisnika, nakon što prestane da se drogira, javljaju očiti znaci apstinencijalnog sindroma.

Tek tada, naime, definitivno prestaje rana faza bolesti zavisnosti, u kojoj zavisnik može uspješno održavati fasadu socijalnog funkcionisanja. Tek tada, definitivno, može se govoriti o hroničnoj zavisnosti s prolongiranim stanjima nadrogiranosti koja traje danima. I tek tada zavisnik se ne može više drogirati i biti socijalno neupadljiv, niti može održavati fasadu normalnosti.

Zavisnici se često zbog svojih postupaka vade, pravdaju i prikazuju se kao žrtve okolnosti koje su ih natjerale na drogiranje. Ali oni su mogli, ako ništa, barem učiniti nešto drugo od onoga što su okolnosti napravile od njih.

Moguċe je da pojedini zavisnik i prije razvoja zavisnosti iskazivao određene smetnje ponašanja ili psihičkog funkcionisanja, moguċe je da je bio odgojno zapušten ili je živio u nepovoljnim društvenim okolnostima, ali to što je odabrao da mu za sve to ilegalne droge budu "lijek", "utjeha", "zaborav" i "zabava", to je, ipak, isključivo do njega.

Zato zavisniku uvijek treba jasno staviti do znanja da je on, to jest njegovo drogiranje, prouzrokovalo pogubne posljedice za njega i ljude oko njega, za koje je on odgovoran, s kojima se treba suočiti i koje mora ispraviti ukoliko želi da se oporavi.
No, bez obzira što je zavisnik sam odgovoran za svoje drogiranje i poremeċeno ponašanje, daleko od toga da njegova porodična, radna i prijateljska okolina, pa i društvo u cjelini, nemaju obavezu pomoċi zavisniku i kao bolesniku i kao čovjeku.

Napomena: Sami Anonimni narkomani su, svakako, svjesni da nisu, u stručnom smislu, pozvani da raspravljaju da li je zavisnost bolest u užem, medicinskom smislu te riječi.
Stručnjaci različitih područja: ljekari, sveštenici, pravnici i ostali, definišu zavisnost pojmovima koji su najprikladniji njihovim potrebama, pa ne čudi da se istim načelima rukovode i sami Anonimni narkomani, gledajuċi na zavisnost isključivo s aspekta oporavka.
U tom smislu, Anonimni narkomani nisu dužni da se optereċuju raspravljanjem da li je zavisnost bolest ili slobodno izabrani stil života, odnosno, kada zavisnost nazivaju bolešċu, iskorišćavaju li tu riječ u medicinskom ili metaforičkom smislu.

pogledaj komentare... >>

detaljnije......

 

Sve dok sam sebi ne prizna notornu činjenicu da je zavisnik i dok drogiranjem ne dosegne dno svoje propasti, svi pokušaji zavisnika da se ostavi heroina nisu ništa drugo nego - isprazno naklapanje i jeftino samozavaravanje.

Opšte mjesto patetično-jeftinih ispovijesti svih zavisnika jeste želja da se prestanu drogirati, i upravo je ta želja sastavni dio njihove bolesti i sastavni dio njegove zavisničke ličnosti, i ta želja ne vodi apstinenciji nego, naprotiv, daljem drogiranju. I zavisnik zapravo tek tada sagledava da se, zbog lične katastrofe, MORA prestati drogirati, ali on to duboko u sebi ustvari još iskreno NE ŽELI.

Jer veliki broj zavisnika se ne želi liječiti i ne prihvata nijedan od ponuđenih oblika tretmana. Da budemo načisto, tu nikako nije riječ o kvalitetu terapijskih postupaka prema zavisnicima, jer čak i kada bi terapijski postupci bili usavršeni do te mjere da ne bi mogli biti bolji, i dalje bi velik broj zavisnika odbijao pristupiti liječenju.

Kod značajnog dijela zavisnika liječenja ne daju rezultate, zato što se ti zavisnici prosto ne žele liječiti, i to iz banalnog razloga, jer su u fazi fascinacije drogama, to jest jer se žele i vole drogirati.

Isto tako, zavisnik koji je u otporu prema pojedinim segmentima liječenja, zavisnik koji se od preporučenih terapijskih uputstava drži samo nekih, a neke odbacuje kao za njega nepotrebne, jeste zavisnik koji će se vratiti drogiranju.
Odustajanjem od bilo kojeg aspekta oporavka, zavisnik - novak u apstinenciji odustaje od oporavka u cjelini. Zvuči nemilosrdno surovo, ali je, nažalost, više nego istinito.

Zapravo, zavisniku koji je prepun prigovora na načela oporavka i nije toliko do prigovora, koliko mu ustvari nije do oporavka uopšte.

Sâm je kriv što mu je sve krivo, odnosno on ima još da propada i propada u ponorima zavisnosti, dok ne dosegne dno svojeg egzistencijalnog propadanja i dok na koljenima ne bude pred sredstvima zavisnosti kao jedinim gospodarom nad njegovim životom, i tada ga treba pitati šta to u liječenju nije kako treba i šta mu to duboko smeta.

AKO IM JE DO OPORAVKA, ZAVISNICI ZA POSLEDICE SVOJE BOLESTI NE SMIJU OPTUŽIVATI NIKOGA DO SEBE SAME

Sigurno je da bi se svakom programu pomoći zavisnicima moglo prigovoriti ovo ili ono, samo je pitanje imaju li to baš pravo prigovarati sami zavisnici, i nije li njihov prigovor samo racionalizacija poricanja činjenice da im istinski nije do liječenja nego do drogiranja. Zavisnici koji svoju sklonost prema drogama opravdavaju vanjskim okolnostima, u stvari, još nisu spremni prežaliti činjenicu da više životno doživotno ne smiju uzeti nijednu od droga, i to je to, a sve ostalo samo su priče i prepričavanja bez kraja.

Zato, kao što za posledice svoje bolesti zavisnici ne mogu optuživati nikoga do sebe, tako i za njihovo izlječenje i oporavak ne snosi odgovornost niko drugi nego oni sami.

Drugi zavisnici, pak, odbijaju pomoć stručnog osoblja ili zavisnika koji apstiniraju, ili odbijaju prisustvovati sastancima liječenih zavisnika, jer naivno i bahato umišljaju da za njih načela oporavka ne vrijede. Umišljaju da će se oni izliječiti na nekakav svoj i manje težak način za koji će platiti manju cijenu, ili da su oni nekakvi posebni zavisnici, ili pak da nemaju ništa zajedničko s ostalim liječenim zavisnicima. Tu je, naravno, opet na djelu samozavaravanje i poricanje činjenice zavisnosti.

Zavisnici se međusobno razlikuju po mnogim stvarima, no ono jedino bitno što ih veže jeste životno-doživotna nemogućnost kontrolisanog, povremenog, „rekreativnog" uzimanja droga.

"Put oporavka", dr Robert Torre

pogledaj komentare... >>

"Nama zavisnicima su za samoosjeċaj života bile važne droge i drogiranje. Droge su činile polaznu tačku našeg svijeta i davale mu "smisao". Doduše, u dane kada ne bismo uzeli droge, svijet je i dalje, naravno, bio tu, ali je bio uskraċen za "boje" i značenje. Droge su nam činile i bile sve što mi nismo mogli učiniti i biti. Droge su nam bile funkcionalna potpora naše ličnosti, naše fantazmatsko ucjeljenje pa zato ni ne čudi da bi se bez droga osjeċali kao ljudi bez srca, kao ljudi sa amputiranim organom. Šta više, drogirali smo se toliko dugo da može biti da smo i mi sami zapravo lučevina psihoaktivnog djelovanja droge".

Pogledi na svijet i moralni kriterijumi zavisniku se takođe srozavaju. Sve ga je manje briga za ono što mu se događa, sve više se osjeċa bespomoċno i beznadežno. Njegovo drogiranje tada postaje samo sebi svrha, on se drogira da bi živio i živi da bi se drogirao i ništa drugo mu nije važno, ni porodica, ni posao, ni životno samopoštovanje.

Širi pozitivni društveni ciljevi takođe ga nimalo ne prožimaju i on ostaje sam, marginalizovan, zaboravljen od svih, s tvrdnjama o životu bez droge koji nikada neċe doċi.
Predugo se izdvajao od svijeta, izgubljeno bitisao u opustošenom beskraju prazne slobode. Zavisnik je nasuprot svemu u stanju razdvojenosti, neprijanjanja.
Svijet, koji je zapravo trebalo da bude njegov svijet, prožima ga u toliko neznatnoj mjeri da ne čudi što ga prati osjeċaj praznine i nepostojanja.

Pošto se život zavisnika sljubio uz heroin, sve drugo postaje drugorazredno. Drogiranje, nabavka novca za drogu i nabavka droge, postaju središnja osa oko koje se organizuje i unutar koje se isrcpljuje život zavisnika.

Dok propada u drogama, on još sanja o novom životu, novom početku, novom poslu na kojem ċe se konačno dokazati i ostalim pukim naklapanjima. Još je duboko uvjeren da, kada bi sve oko njega bilo na bolji način drugačije, ne bi imao potrebe za drogama i živio bi kao i svi drugi ljudi.

Na kraju zavisnik ostaje slomljen, očajan i sam, pa se odaje bijesnom drogiranju sve dok se ne raspadne ili ne umre.
Zato, kad god sretnemo zavisnika, koliko god on povremeno zauzimao gorostasan stav, treba znati da smo sreli jedno poprilično zgrčeno, okovano i napaċeno biċe, koje svoju nesavršenost intenzivno osjeċa u svakom životnom koraku.

Mnogi su stariji heroinski zavisnici, u kasnim dvadesetim i ranim tridesetim godinama života veċ iživjeli potrebu za drogrianjem, i mogli bi prestati sa uzimanjem droge, ali za to naprosto nemaju dovoljno razloga. Iza sebe imaju  besplodne godine nerada i drogiranja, a ispred sebe neizvjesnu buduċnost u kojoj se ne vide.

Nisu vični nijednoj od struka, školu nisu završili, a radnog staža nemaju. Izdržavaju se radeċi povremeno i neprijavljeno, ali više ne rade, nego što rade. Primaju socijalnu pomoċ i uvijek jedva spajaju kraj s krajem. Žive neuredno, ali tiho i slomljeno, za razliku od divljih godina drogiranja. Porodicu nisu zaslovali, ili još gore-bračni saputnik im je takođe zavisnik. Žive s roditeljima ili u njihovom stanu.

Zavisnici su izgubili bitku sa samima sobom i sa drogama, zatvaraju se u sebe i zadržavaju patetičan ponos gubitnika, insistirajuċi na razornom drogiranju i dalje i nadalje. Oni su zapali u svojevrsnu letargiju koja traje dok traje, i dok traje ravnodušni su za sve i ništa im drugo nije važno osim da se drogiraju i drogiraju do besvijesti.

pogledaj komentare... >>

detaljnije......

 

JEFTINA NARKOMANSKA PATETIKA KOJOM SE ZAVISNIK SAMOZAVARAVA DOK SE DROGIRA


Drogiranje je zavisniku univerzalna odbrana i odgovor na sve životne situacije i stanja. Ako mu je dobro, on se drogira, ako mu je loše, on se opet drogira, ako mu ide, on poseže za drogama, ali za njima poseže i kada mu ne ide. Kad nema što da radi, on se drogira, da bi se relaksirao, a kad je relaksiran, drogira se da bi mu bilo bolje. Kad je tužan, on se drogira da se oraspoloži, a kad je sreċan, drogira se da bi se proslavio. I tako do u nedogled...

Zavisnik sa svijetom najlakše komunicira upravo kada je drogiran. Narkomanski dio njegove ličnosti tada je takoreċi nahranjen i nema te stvari koju on tada sebi, a i drugima neċe obeċati. Naravno da on tada lažnim obeċanjima bez pokriċa zavarava druge, ali to ne bi mogao s toliko upornosti i uspješnosti raditi da prethodno nije samog sebe uvjerio u isto.
Njemu se kroz krugove samozavaravanja, zaista čini da sve još može biti u redu, kao i da ċe zaista sve zaista i biti u redu.

Zavisnik je rob sopstvene zavisničke svijesti!
On stalno boravi u jednoj lažnoj svijesti koja uvjerava da nije sve izbubljeno, da ċe mu život dati novu priliku, a on ċe se zauzvrat svijetu pokazati u novom svjetlu i iskupiti za sve loše počinjeno tokom drogiranja.

No, jedina istina poslije svih tih lažnih obeċanja jeste da je on aktuelno „sređen", odnosno nadrogiran i da mu je lako izricati velike riječi i bez težine. Ali, veċ poslije nekoliko sati, ako nije uzeo novu dozu, on se mijenja na gore: postaje razdražljiv, nesnosan, prevariċe najveċe prijatelje, a kamoli poznanike ili nepoznate ljude. Ukratko - postaċe pomahnitalo stvorenje izobličeno krizom koje nema što neċe napraviti kako bi se domogao olakšanja koje mu donosi nova doza droge.

Paradoks bolesti zavisnosti je činjenica da upravo drogiranje uklanja znakove te bolesti. Zavisnik se osjeċa "normalno", "zdravo" i "zadovoljno" samo kada je izdrogiran.
Zavisnicima droge predstavljaju svojevrsni štit prema zahtjevima stvarnosti. Zavisnici kroz drogiranje dosežu sve surogatne likove svoje „realnosti" i „vlastitosti" i barem se na kratko osjeċaju istinski sretni i svoji.
Moralni su invalidi i druge naprosto ne primjeċuju... Ostaju izvan postignuċa lične i socijalne zrelosti, te kada se na tu zrelost apeluje, oni naprosto ne razumiju šta se od njih traži.

Zavisnici gube svoje živote u tako beznačajnim ravnima nižih stvarnosti, a istovremeno toliko drže do sebe, kao da bi u najmanju ruku svijet stao kad bi oni prestali živjeti.
Uklopljenost zavisnika u društvo tek je površna i tiče se tek fasadnog dijela njegove ličnosti. On lako sklapa prijateljstva jer je nedistancirano prodoran, ali sva ona su zapravo površna i kratkotrajna, tako da su zapravo poznanstva.

pogledaj komentare... >>

detaljnije......

Uzeo je drogu nakon dvije godine apstiniranja... Bio je na liječenju, vratio se, kratko vrijeme bio čist i ponovo se navukao... Bio je u komuni, bolnici, ustanovi, centru 25 mjeseci, vratio se i samo nakon nekoliko dana, ponovo je uzeo heroin... Oženio se, divna žena, taman pomislili, biće sve u redu, kad opet...

To su priče koje čujem skoro svakodnevno... I ne znam pravi odgovor na -zašto opet? Možda pogrešni potezi u apstinenciji?!

Moj brat je na liječenju, zavisnik od heroina... dan po dan... Bez uslovljavanja... Borba za novu ličnost... ne za onu staru prije drogiranja jer, kako je rekao jedan od zavisnika, ona stara ga je i odvela u pakao.

pogledaj komentare... >>

detaljnije......

Upotreba marihuane izazvala je akutni infarkt krvnih sudova centralnog nervnog sistema (CNS) kod tri tinejdžera, izazvavši smrt kod dvojice. Povodom ovih događaja porasla je bojazan da upotreba ove droge može povećati rizik od "moždanog udara" u pomenutoj populaciji.

Ovo su izjavili istraživači sa Sent Luis Univerziteta u SAD (St. Louis University School of Medicine, St. Louis, Missouri), i objavili na godišnjem skupu pedijatrijske patologije u Atlanti, Dzordzija.

pogledaj komentare... >>

detaljnije......